Šuma spava. A i Žumberak

Nisam bila svjesna koliko već dugo prijateljujem sa Žumberkom. Zadnji put bilo je to kad sam htjela vidjeti vanjske freske na crkvi sv. Nikole biskupa iz 16. stoljeća u samom mjestu Žumberku. Ostala sam razočarana jedva vidljivim ostacima negdašnjih crteža, jer sve vanjske freske uspoređujem s onima neusporedivima na crkvicama u rumunjskoj Bukovini, koje su mi bile i ostale čudesne. Ipak, dojam je donekle popravio nedaleki pilastar, stupić sa četiri niše u kojima se naziru freske četiriju evanđelista s njihovim tipičnim znacima. Pil je pokriven krovićem od šindre na četiri vode. Na suprotnoj strani brijega bila je nekoć i stara škola (danas bi i nju već pojela šuma), a stari grad malo iznad pila, zapravo tek jedan njegov zatrpan zid, jedva se i nazire. No otkako sam još jednom stupila na žumberačko tlo, stari mi filmovi, nemontirani, pa zato i nepovezani, struje glavom. Bio je tu jedan davni posjet obitelji slikara Zdravka Tišljara i njihovu prekrasno uređenu starom mlinu u Bojićima, pa jedna pradavna ribičija na Slapnici (ako kažem da je to bilo prije nekih 55 godina, mlađi će pomisliti: i ta još hoda po svijetu?!), kada je moj cjeloživotni tovaruš ulovio za mene prvu (i jedinu) pastrvu, pa prvi izlet našega tada osmomjesečnoga sina, još u kišobran-kolicima, do planinarskoga doma na Vodicama, kada mu je kuharica, uza sva jela priređena za planinare, posebno ispekla jaje i krumpir, sve do svakodnevnih druženja s etimologom Petrom Skokom i njegovim Etimologijskim rječnikom, jer Skok je (1881–1956) rođen u Jurkovu Selu ili Skokima… A u Mesničkoj 35 stanovala je moja teta Marijana, no spomen-ploča nije ondje zbog nje nego zbog Žumberčanina Tadije Smičiklasa (1843–1914), povjesničara, predsjednika Akademije i Matice hrvatske. S pravom. No ipak uz tu kuću pomislim i na svjetski poznatu Zinku Kunc, čija je majka Ljubica bila rođena Smičiklas.

Pil sa slikarijama u tragovima, Žumberak / Snimila Jasna Radić, dipl.ing.arh.

Prema Žumberačkoj gori ili Žumberku, toj šumetini na sjeverozapadu Hrvatske, možeš doći kroz Dolinu kardinala (Stepinca i Kuharića) kroz Krašić i Pribić, iz Samobora preko Stojdrage, iz Jaske, iz Ozlja. Lijepo se popeti na Svetu Geru (1178) i kapelicu sv. Ilije kao pod cerganom te do crkvice-makete male Jerce (Slovenci taj kraj zovu Gorjanci, a najviši vrh Trdinov) i do vojarne koja je na hrvatskom tlu, ali je drže Slovenci, pa ću ovdje zašutjeti jer se klonim nepotrebnih uzrujavanja. Sjećam se i kako je našega mlađeg sina jedan pas pratio u stopu, kao da mu je htio reći: povedi me svojoj kući, no ipak se u Sošicama iz jedne birtije pomaljao gazda, pa je rastanak s čovjekovim najboljim prijateljem postao neminovnost, ali zapamćena. Vidjela sam i arheološki obrađene temelje Sv. Petke na Budinjaku, srušene zbog dotrajalosti 1841, pokraj kojih je još 1827. dignuta kapela sv. Petronile / Petrunile. Starija je ime dobila po zagovornici Žumberka sv. Petki, imala je tlocrt u obliku četverolista, kakav ni u Hrvatskoj ni u Europi nije cvjetao baš često. Sv. Petku ili Paraskevu (slave je na njezin smrtni dan, 14. listopada) častili su i pravoslavci i grkokatolici diljem svijeta. Bila je posebno mila svećeniku Žumberačkog vikarijata Stjepanu Ivanušiću (1948–2008), pa je uz ostatke svoje ljubimice i pokopan.

Jedan naš prijatelj postao je žumberački vikendaš, pa sam tako opet jednom prošla po Žumberku. Penjala sam se, bolje: sklizala, po mokrom lišću i blatu u dolini Slapnice prema Vranjačkom slapu (do obližnjega Brisala nisam se s tom blatnom popudbinom na potplatima ni usudila). Sama Slapnica, ta rječica (a više potok), budila je sjećanja na jedan davni ribolov, no ovaj put nismo ništa lovili. Samo smo gledali i osluškivali. Mirisalo je baš na šumu, na mir i vlagu, a kako me kamo god pošla uvijek u stopu prati i literatura, u svakom koraku osjetila sam Nazorove stihove: Mrak je. Na dnu šume iz malena vrela / Kaplje troma voda, i tih grgolj stoji… Šuma tiho spava. Spava i cijeli Žumberak. Raštrkana sela sa sve manje ljudi, čini se da će cijeli kraj obuzeti sve nepreglednija šuma. I prije je bilo tako. U nju su se još od 16. stoljeća (1530) zavlačili uskoci, ondje ih usprkos svim modernim uređajima za nadzor ne bi lako našli ni danas, a u vrijeme svojega dolaska mogli su u tim šumama zaštitnicama živjeti mirno. No nisu oni dovedeni ovamo da bi živjeli mirno. Naprotiv! Na početku 16. stoljeća zaredaše sve jače turske prijetnje, pa ih je car Ferdinand počeo doseljavati iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije kao štit od osmanlijske napasti, a kako su senjski uskoci zdušno radili za Veneciju (dakako, i za sebe) na moru, tako su žumberački radili za Austriju. Čim bi zagustilo, zvali su ih kao pomoć, pa tako i 1545, kad su obranili Zagreb. No posebno su se istaknuli 1593. u boju za Sisak. Ondje su brojčano nadmoćni Turci (18 000) tjedan dana stezali obruč oko grada, a onda je prilikom treće opsade 22. lipnja upravo uskočki dio austrijske vojske (njih 500) razbio tursku vojsku, pri čemu je poginulo 40 uskoka i 2000 Turaka.

No pustimo krvave ratove, zaglušne kanonade, očajne vriskove umirućih i vratimo se šumskoj tišini. Kad nema bučnih izletnika, u šumi caruje sva sila onomatopejskih riječi, primjenjivih i na ljude kad govore tiho i bez povišenih tonova i na bistre vodice. Kažemo da žubore, žumbore, žamore, žagore, grguću, klokoću, na što se navezuju grgolj, grgljanje, gurgljanje, grgotanje, gurgutanje, sve zvukovi koje proizvodi prolazak tekućine kroz grlo ili neki tjesnac. Potoku su to njegove obale. Svoje unučice lako učim te neobične riječi. Začepimo umivaonik, ulijemo malo vode, a one uživaju naglo podići čep da voda napravi klo, klo, klo ili glo, glo, glo. Takvu vodu onda zovemo žubor-voda, klokot-voda, voda s pojačivačem. Zapamte ih odmah.